Što kada te izgubim?

Kako zacjeliti ranu, izgubljeno, proživljeno…
U svom svjedočanstvu “Zašto sam se počela baviti doulanjem”, pričala sam vam kako je sve krenulo.
No ova tema gubitka i zacjeljivanja nekada među ženama ostaje ne ispričana.
Želim vam reći da ne mora biti tako i da postoji proces, zacjeljivanja.
Pa da vam ispričam svoju priču.

Dogodilo se to jedno jutro, crvena krv na donjem rublju, gubitak osjeta trudnoće, prsa koja me više nisu
boljela. Kao podučavateljica “prirodnog planiranja obitelji” znala sam istog trena da se dogodio nagli pad
progesterona, iznutra, intuitivno, posumnjala sam i rekla si nije dobro…
Odmah sam nazvala svoju stijenu, oslonac, dio nas u meni, svoga supruga i rekla mu što se dogodilo…
samo je uzdahnuo…tišina….
Nazvala sam svoju doktoricu koja je rekla dođite, napravila mi je ultrazvuk, sve je bilo uredu, smirila me I
dala mi terapiju progesterona, utješila me i rekla ne mora to ništa značiti Elizabeta.

Tjedni moje trudnoće išli su dalje, ali zabrinule su me stalno prisutne kontrakcije u donjem dijelu trbuha
kao da imam menstruaciju.

Mislila sam si sve je to od straha uokolo, nadolazeći nepoznati virus covida, potres i stres koji
sam doživjela…posao, što će biti, brige…

Uz jutarnje mučnine, nisam baš bila dobro s samom sobom.

Još jedan čudan simptom koji sam imala, oko mjesec dana moje trudnoće, bila je jaka grlobolja kao
nikad u životu, kasnije sam pročitala na stranici ” rainbow baby” da to mogu biti rani simptomi spontanog
pobačaja.
Kako su dani odmicali, toga dana, uz par jakih trudova od kojih više nisam mogla stajati na nogama
ponovno sam nazvala doktoricu i naručila se na ultrazvuk.
Kada je doktorica krenula raditi ultrazvuk nije odmah mogla naći bebu, no kada ju je pronašla, pogledale
smo se, prije nego li je i izrekla to, ja sam se njoj obratila:
“Vidim doktorice, ne kuca srce, beba leži vodoravno, dolje na dnu moje maternice bez podrške života….”.

Bile smo u tišini…tih nekoliko sekundi.
Počelo mi je jako kucati srce, što sada, zadržani spontani, što dalje. Kako će beba van?
Vidjela sam njeno duboko poštovanje prema ljudskom životu…predivna je.
Ponovno me utješila i hrabrila svojom životnom borbom o istoj tematici – bila je tu žena za ženu! Netko
tko razumije.

Uz svu njenu podršku, svejedno me pratio neizreciv osjećaj nelagode, po prvi puta se s ovakvom
situacijom susrećem, mislila sam da se to meni neće nikada dogoditi. Uz nagli pad hormona, moje
emocije su bile tuga i tišina.

No kako sam zacjelila tu priču?

Danima prije spontanog, bili smo zatvoreni u lockdown-u. Te dane, evo kako ništa u životu nije slučajno,
čitala sam jednu knjigu zove se “Snaga zahvaljivanja”, koju sam sigurno do tada pročitala više puta, ali
evo uzimam ju opet. Moram priznati da me duboko izliječila i pripremila na životnu snagu, na sve što
dolazi, i što će me zadesiti.
Noć prije nego odlazim u bolnicu bila je neprospavana.

Toga jutra trenuci u bolnici bili su kao da idem roditi, uz stalne kontrakcije gdje sam jedva stajala na
nogama, osjećala sam korake poroda.
Prijem, anamneza, trudnoća po redu, tlak…
Sjećam se jedne trudnice ista situacija kao moja, jako je plakala. To je bio naš odjel babinjača.
Toga dana dali su mi na odlasku kući i rh injekciju, primila sam je svaki put nakon poroda jer sam rh
negativna mama, tako je bilo i sada.
Uz suze, tugu, postpartum koji sam odradila kao da je beba tu, ali je nije bilo, cjelivala sam dodirom svog
trbuha, rane izgubljenoga. Te dane omotala bih svoj trbuh šalom da ga ugrijem, suprug je bio tu, nosio
me, jer mi se jako vrtjelo od opće anestezije koju sam primila zbog zahvata kiretaže, bio je jako pažljiv.
Kod kuće djeca u muku, tišini najviše je plakala mala Magdalena, stalno gledajući slike ultrazvuka, koje
tih dana nije ispuštala iz ruku.
Vjerujte mi po prvi put sam svoju djecu pogledala kao dar, svakog člana svoje rodbine, prijatelja,
ljudi oko mene.
Svaki stanovnik je dar ovoj zemlji, svijetu. Jako sam se čudila tih dana “dar”, ponavljajući tu riječ. Koliko
je život krhak, otkucaj tog malenog srca. Tu riječ nosim do dana današnjeg ” dar”.
Nije prošlo par dana nakon svega proživljenoga, gdje stiže poruka moje sestre, koja mi šalje instagram
profile naših hrvatskih doula. Ona je ta koja me po tematici ” doule ” prati duži niz godina.
Tu sve kreće, lavina sreće, emocija, ispunjenja, radosti, ja vam to riječima ne mogu opisati. Istog trena
prijavljujem se na obuku za doule koja je tada bila u ponudi. Moja sestra bila je ta koja je moj poziv doule
prepoznala prije bilo koga, od srca sam joj na tome zahvalana.
U krugu iskusnih primalja, doula s višegodišnjim iskustvom poroda, završavam obuku za doule. Tamo mi
je bila navještena fizionomija poroda, istina rađanja, snaga žene u porodu, majčinstvu. Moj životni krug
rađanja dobio je cjelinu, istinu. Ja sam bila izliječena ” istinom” što porod jest. Moj krug se zatvorio i ja
sam sa sobom što se tiče mojih iskustava traumatičnih priča s poroda u miru.
Kada sam došla doma poljubila sam svoje prvo dijete u ključnu kost koja mu je nalijeganjem na trbuh
pukla u porodu, on je sve znao jer sam mu pričala kako sam ga rodila i što se dogodilo. Iskra te istine
zasvjetlila je i u njegovim očima.

Što ti želim reći ljubljena ženo,

Prijateljice, ako i ne držiš svoje dijete u naručju, nije to nimalo laka priča, ti si majka, imaš anđela na
nebu, nikada to ne zaboravi, i ne gubi nadu da već sutra možeš biti majka, postoje načini na koje ih
možeš svijetu dati, kao i ponovno fizički postati majka.
Nikada ne gubi nadu.
Zahvalna sam Stvoritelju za svoj život, za svaki otkucaj svoga srca još u utrobi moje majke, otkucaje srca
svih ljudi koji me okružuju.
Nakon iskustva gubitka roditelja i sa suprugove i s moje strane, i ovaj gubitak bebe je rast. Ništa nije
izgubljeno jer susrest ćemo se u vječnosti, trčati po zelenim livadama, vidjeti svog oca i majku, djedove i
bake, našu izgubljenu djecu, braću i sestre kako se ljuljaju na ljuljačci dok ih miluje svjetlost, ljubav, istina
i punina vječnosti.
S ljubavlju,
Elizabeta