Moje pozitivno iskustvo trećeg porođaja – Elizabeta

Jeremija 29, 13- 14
” Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete – riječ je Gospodnja…i vratit ću vas na mjesto odakle vas u izgnanstvo odvedoh.” 

Drage žene…svoju priču pozitivnog porođaja moram ispričati od početka.
Zovem se Elizabeta, u braku sam i imam četvero djece, dvoje dječaka, djevojčicu i jednog anđela na nebu.

Moje pozitivno iskustvo trećeg porođaja, raslo je zajedno s mnom. Voljela bih da sam znala i bila informirana što porod je, kada sam rađala svoje dječake.

Još kao mala djevojčica slušala sam negativne priče, majke koja je imala teške porode, rodbina, prijatelji. Sve sam to upijala kao spužva. U meni je s godinama raslo nepovjerenje, strah, prema životu, majčinstvu, rađanju, braku…

No, ta mala djevojčica živahna i buntovna po prirodi izrasla je u djevojku koja je tražila istinu. 

S, 20 godina rodila sam svoje prvo dijete, suprug mi je bio velika podrška. Bio je to induciran porod na kojem je sinu slomljena ključna kost nalijeganjem na trbuh.

Nakon par godina od svoje prijateljice dobivam knjigu Duhovni pristup rađanju, pisala ju je jedna američka doula.

Rečenica iz knjige koja me posebno dotakla bila je: ” Ako ne želite pasti na tom završnom ispitu, zasigurno ćete predano učiti sve dok ne savladate gradivo”. Sve informacije iz knjige natapale su moje dubine, ta arhiva u meni samo je čekala da je netko potvrdi. Kroz čitanje osjetila sam da sam stvorena s urođenim znanjem kako roditi, to je bila istina koju sam počela istraživati.

Svog drugog sina rodila sam od početka umjetnim trudovima jer je dr. bio dežuran. Znam da sam tada bila jako tužna, i htjela otići kući. Moja je trudnoća bila normalna, uredna, kao i taj zadnji pregled, nisam još imala tu snagu u sebi, izboriti se.

Sve te godine tražila sam istinu što porod uistinu jest. Pala sam i na drugom ispitu.

Kao praktična vjernica kroz knjigu Duhovni pristup rađanju, borila sam se, tražila, molila…možda sam samo trebala vrijeme, kroz koje sam morala proći, da dođem do istine, da zacijelim rane i traume nastale tijekom poroda. Tada sam učinila ono najbolje što sam mogla sa znanjem koje sam imala, s kojim sam raspolagala, danas mogu predati ono što sam naučila za one koji dolaze poslije mene.

Treća sreća…hahaha, prema knjizi sam se počela ponašati kao da je udžbenik za maturalni ispit.

Bio je to bolnički porod, prekrasan porod, nakon kojeg mogu vikati “želim ovo ponoviti”. Trudove sam imala danima prije, moje je tijelo vježbalo, bili su to bolovi kao za vrijeme menstruacije, malo jači, nikome nisam ništa govorila, sve sam to osmijehom dobro nosila i čuvala od vanjskog svijeta. 
U noći toga 2.svibnja. dobijam trudove s pravilnim razmakom, ustajem, tuširam se, jedem, pijem, šetam…znala sam da putujem prema istini, da sam sada spremna i svakim korakom sve bliže svojoj djevojčici. 

Čuvala sam svoje posljednje trenutke trudnoće da mi ih svijet, ponovno ne ukrade. Bile smo strpljive i ona i ja, intuicija koju žena posjeduje snaga je neograničene moći, slušati svoje tijelo, ući unutra, pokloniti se toj snazi duše…Imala sam veliku podršku supruga, jer do tada sam izgubila i majku i oca, kao i moj suprug. Znam da je majčin zagovor s druge strane bio velika podrška da dotaknem istinu, sustvarateljsku istinu, porod kakav želim, kakav može biti.

Svi spavaju, smiraj, sjedam na svoju pilates loptu, dišem, opuštam se, uživam u posljednjim trenucima… u jednom trenutku osjetim vodu među nogama, toplina, puknuo mi je vodenjak, nakon toga, trudovi su postali jači.
Suprug se budi i sprema za posao, vidi me budnu, govorim mu kako mi je pukao vodenjak, ali da su trudovi dosta jaki i blizu jedan drugome, teško sam već govorila, sjedamo u auto i vozimo se prema bolnici…sjećam se svake rupe na cesti…. u bolnicu dolazim s povjerenjem, jer doula iz knjige mi je rekla da osoblje nije uvijek baš dobre volje, spremna sam, potpuno vladam situacijom i idem napokon položiti maturu! Tako je i bilo, u rađaonu smo ušli samo što su nas zaprimili, primalji od kad sam ušla u rađaonu ponavljala sam da mi ne radi epiziotomiju, rekla sam joj to najmanje 30 puta, tako da mi se suprug potiho nagnuo nad uho i rekao mi: rekla si joj već, molim te ne moj više, nisam odustajala, nisam htjela ponovno pasti na ispitu! Samo što sam se popela na stol, osjetila sam kako se dijete spušta u moj porođajni kanal, osjetila sam rotaciju, samo što smo obukli supruga, uz par trudova rodila se naša djevojčica. Uz zlatni sat zahvaljivali smo Bogu na daru života!

Znate kada sam dobila diplomu? Vijenac istine, položen maturalni ispit? Dogodilo se to u 9mj. 2020. godine, na nagovor svoje sestre koja mi je rekla ” ti moraš završiti obuku za doule”. Naime, ona je veliki okidač u prepoznavanju poziva doule, vatre koja je godinama tinjala u meni. Nakon što sam završila obuku b doula, tada mi je istina bila potvrđena u krugu žena, iskusnih doula i primalja, tada se moj krug zatvorio, to je bio tjedan mog novog rođenja, dobila sam vijenac istine, snagu, potvrdu, te žene stavile su mi ga oko vrata ,,vijenac istine,,. Kada samo se vraćali doma s obuke plakala sam u autu, suprug me snažno stisnuo za ruku, sve je znao, sve je vidio u mojim očima, kada sam prišla svom sinu zagrlila sam ga, pomakla mu majcu i poljubila ga u ključnu kost koja mu je pukla na porodu, on je sve znao jer smo uvijek pričali sto se mami dogodilo na porodu, i njegove su oči sjajile, jer je vidio mamu koja nosi vijenac pobjede!