Mihaelino iskustvo poroda

Pitala me neki dan sestra, Miho a kako trudovi bole? Pa, to je nešto što ne mogu opisati. To moraš proživjeti.

Dan prije poroda osjetila sam da je nešto drugačije. Nekako sam drugačije disala. Tada sam već bila jako velika i iskreno, bilo mi je dosta činjenice da sam još uvijek trudna. Nisam li ono trebala roditi početkom srpnja? Eto mene, približava se kolovoz a ja još uvijek 2 u 1. Imala sam predivnog ginekologa koji mi je vodio trudnoću u bolnici i nije forsirao nikakvu indukciju. Rekao mi je na zadnjem pregledu – bez brige mlada mama, muškima inače treba malo dulje. Samo polako.

Usprkos mojem malom balončiću u koji sam se začahurila, čuvajući svoju trudnoću od svijeta, sve vanjsko u meni je budilo nemir. Izjave poput –  nisi li ti već trebala roditi, ajme kolika si, koliki trbuh imaš, nosiš li blizance, i ostale gluposti u meni su stvarale tjeskobu. A najgore od svih – kad će? Pa da znam rekla bi vam!

Zato sam se povlačila u sebe. Odlazila sam u duge samotne šetnje u prirodu i u svom srcu prebirala svaki dan trudnoće, mazila svoj trbušćić i pričala svojoj bebi. To me činilo smirenom. Moja beba i ja. Navečer bi moj muž došao s posla pa bismo se zajedno mazili i uživali u ovim zadnjim trenucima samoće. Prije nego što naš sin konačno odluči hrabro zakoračiti u svijet.

Taj je dan moj muž Petar imao rođendan. Navečer smo otišli kod svekra i svekrve. Sjećam se da sam u jednom trenutku osjetila lagano propadanje u donjem dijelu trbuha. Nisam se previše zabrinula jer sam već mjesec dana osjećala lagana propadanja u trbuhu. Navečer, kada sam se spremala za krevet osjetila sam opet – lagano menstrualno propadanje. Kako sam već temeljito bila pripremljena rekla sam si da ako su pravi trudovi nastaviti će se kada legnem u krevet a ako nisu prestati će. Odlučila sam otići leći. Negdje oko 1 u noći probudio me prvi pravi jaki trud. Naglo sam skočila iz kreveta, srce mi je počelo jako lupati ali odlučila sam se smiriti. To je to, danas ću upoznati svoje dijete! Pomazila sam svoj trbuh, duboko dva tri puta udahnula i otišla sjesti na svoju pilates loptu. Što dulje mogu ignorirati bolove to bolje, raditi ću sve da si odvratim misli i budem smirena. Petar, koji je tada spavao nije obraćao previše pažnje, jer sam znala tako ustajati po noći i meditirati, sjediti na pilates lopti, piti čaj na balkonu i gledati kako sunce izlazi. Nisam ga htjela buditi jer mi je odgovarala samoća, mrak i tišina. Kako sam pila puno vode stalno sam išla na wc. Primjetila sam da mi je ispao sluzni čep. Nakon toga, više se nikako nisam mogla namjestiti i jedino mi je pasalo hodanje. Trudovi su se sada već ubrzali, sa 10 minuta na 5 pa na 2-3 minute. Nisam mogla vjerovati kako je brzo to išlo! Sve one priče o porodima koji traju xy sati pale su u vodu!

Tada sam se već jako počela znojiti i glasati jednim dubljim tonom. Opuštala sam donju čeljust što sam više mogla i disala. Postalo mi je jako bolno i osjetila sam nagon za povraćanjem. Nakon toga osjećala sam se puno lakše ali bol se nije stišavala. U tom se trenutku budi Petar, i baš kao prava podrška, diše, pleše i mazi me. Uzeo je moju narančastu knjižicu, okrenuo par stranica i ponavljao samnom – Sve mogu u Onome koji me jača! Duše Sveti uđi, napetost izađi. Kada ja više nisam mogla ni govoriti, on je nastavio. Najedanput, osjetim kako mi curi krv niz noge. Tu smo se malo prepali, ali danas znam da je to normalno jer mi se grlić maternice otvarao. Petar je brzo nazvao Elizabetu koja je potvrdila da je sve uredu i da je vrijeme da krenemo. Shvaćajući da moram krenuti u bolnicu preplavio me strah. Počela sam jako vikati i plakati. Petar me smirivao i rekao da će on sve spremiti a ja neka se otuširam (voda mi je jako pasala).  Prva indukcija mog poroda bila je odluka da odem u bolnicu. Strah i nemir koji su se uvukli zaustavili su oksitocin koji je bio na svom vrhuncu. Trebalo mi je pola sata šetnje po parkiralištu da se trudovi ponovno vrate.

Došavši u bolnicu, strašno su me smetala svjetla i sestre koje su me stalno nešto ispitivale. Ono što sam mogla razabrati bilo je da sam otvorena 7 cm i da idem odmah u rađaonu, tu sam se smirila znajući da imam još malo. U jednom trenutku  željela sam se čučnuti pored kreveta i tiskati ali me je sestra nježno podignula na krevet. Cijelo vrijeme osjećala sam nagon za tiskanjem i trudila sam se prodisavati. Više nije bilo jako bolno i to me čudilo, kao da mi je tijelo dalo malo odmora prije velikog završetka. Petar je odmah ušao u rađaonu i cijelo vrijeme me bodrio, brisao znoj i davao mi vode. Najedanput, osjetila sam snažan trud i bol se uvelike povećala. Počela sam plakati i govori ja to više ne mogu, na što je moj hrabri Petar odgovorio – Ti to možeš! Pogledaj kako si predivna, ljubavi još malo! Kako si hrabra! Osloni se na Njega! Sve možeš u Onome koji te jača! Kada gledam unazad, pretpostavljam da smo babicama izgledali malo čudno.

Tada dolazi babica, okreću me na bok jer nisam nikako mogla tiskati na leđima. Znam da sam tada pomislila – Bože samo mi daj da umrem, ne mogu više podnositi ovu bol, pomozi mi! Petar kao da mi je mogao pročitati misli, nježno me potapšao i rekao – Miho, vidim mu glavicu! Ima crnu kosicu, na tebe! To mi je dalo snage da u jednom trudu istisnem svoju bebu van. Njegove riječi potaknule su navalu adrenalina i ja sam se sabrala, zahvalila na svojoj trudnoći, i tisnula bebu van. Nažalost, bebi se dogodio zastoj ramena, odnosno bebino rame je zapelo ispod pubične simfize. Tu su doktori intervenirali pa nisam odmah dobila svoju bebu na prsa već smo pričekali par minuta da se vidi je li sve uredu. Sada znam da bi se to možda moglo i spriječiti da mi je bilo dozvoljeno da se porađam u položaju koji mi je odgovarao, a ne na leđima (cijelo sam vrijeme željela čučnuti ili kleknuti). Od ostalih intervencija, prokidali su mi vodenjak i tik prije samog izgona dali su mi drip. Iako nisam željela ove intervencije te smatram da nisu bile potrebne, svejedno sam zahvalna što je moj porod prošao tako kako je prošao. Moj porod je samo moj. Gledajući unazad, shvaćam da bol koju sam osjećala u trudovima zapravo uopće nije tako strašna. Zadivljena sam što je moje tijelo bilo sposobno podnijeti i jedva čekam opet! Taj trenutak kada svoje dijete dobijete na prsa i prvi put prođete svojom rukom po njegovoj mekanoj glavici neopisiv je doživljaj. Pomirišala sam ga i nježno mazila diveći se kako je to malo (veliko) čudo prije par minuta bilo u mojoj buši. Za sve moje drage žene koje imate velike bebe, ne brinite se! Možete prirodno roditi! Moj beban imao je skoro 4,5 kg i nikada mi nije bio predložen carski rez niti sam ga ja htjela. Stvoritelj nas je stvorio s urođenim znanjem kako roditi i ja sam odlučila vjerovati u Njegov naum.