Kako pripremiti dijete na dolazak brata ili sestre?

Savjetuje Vas Alenka Pavleković, magistra ranog i predškolskog odgoja s 14 godina iskustva rada u vrtiću s predškolskom djecom u integriranom engleskom i njemočkom jeziku.
Također je i licencirani savjetnik za zdravu prehranu što je njena druga strast u životu.
Samohrana je majka sina Izaka, predana svome pozivu majke i zadaći koju nosi, vedra, nasmijana, strastvena, voli planinariti, plesati, čitati knjige, uživa u putovanjima, moru, prirodi, premalo bi bilo napisati u par rečenica tko je Alenka, vjerujem da će nam biti od velike koristi u pisanju članaka!

Kad mama ostane trudna, djeci je to jako zanimljivo i zabavno.
Promatranje rasta trbuha, stvaranje slika u glavi kako je to uopće moguće, pričanje nekome koga ne vidimo, veselje jer će dobiti brata ili sestru.
Jako puno novih emocija i misli.
Situacija je preapstraktna da bi dijete moglo shvatiti što se točno događa i što će to značiti za njega. U njegovoj je glavi samo to da će uskoro dobiti partnera za igru i tome se veseli. Naravno, kad se dolazak bebe na svijet zapravo dogodi, stvari se u djetetovoj glavi, a i u stvarnosti, mijenjaju. Počevši od činjenice da dijete mora s nekim dijeliti mamu, da mama više nema toliko vremena za njega, da je mama odsutna i odvaja se možda prvi put na nekoliko dana zbog boravka u bolnici…. Nikad ne možemo biti sigurni što se točno događa u glavi djeteta, ali ono u što možemo biti sigurni jest da je to jako velika promjena. Sva djeca (i odrasli) reagiraju na promjene i svako dijete reagira na sebi svojstven način. Činjenica je da dijete te emocije mora „odraditi“ i da nema sposobnost samoregulacije i sposobnost kanaliziranja emocija. To je ono od čega uvijek trebamo polaziti i pristupati im s puno razumijevanja, smireno i čvrsto jer oni uče od nas, kopiraju nas i zrcale nas. Vrlo se često događa da dijete u takvim situacijama ode u regresiju: ako se odviklo od dude, da je želi vratiti, a jednako je i s pelenom. Dijete može početi mokriti u krevet ili kroz dan, imati agresivne ispade ili agresivna ponašanja – lupanje drugog djeteta, vrištanje, bacanje na pod i slično. Sve je to odraz odrađivanja emocija preteških da se samostalno nosi s njima.
Tu nastupamo mi odrasli koji moramo imati razumijevanja i puno strpljenja za dijete.

Ono konkretno što možemo napraviti jest dijete od prvog dana uključiti u njegu bebe kako bi mu stvorili osjećaj korisnosti i kako se dijete ne bi osjećalo odbačeno. Pohvaljivati ga i govoriti mu da će se zajedno igrati kad beba naraste, da će on bebi  biti jako važan stariji brat/sestra, da će beba učiti od njega.
Također mu treba objasniti da je sada situacija takva da beba treba više pažnje, baš kao što je i on trebao kad se tek rodio. Dobra je ideja prelistati s njim albume kad je bio beba i zajednički komentirati i stvarati osjećaje ugode i radosti.

U slučajevima kada dijete nije sposobno na društveno prihvatljiv način izraziti svoje emocije, vrlo je bitno ostati miran i obraćati mu se na sljedeći način: „Znam da osjećaš ljutnju, tugu, bijes (imenovati emociju koju doživljava u tom trenutku) i to je u redu. I ja plačem/budem ljuta/bijesna ali nije u redu da vrištiš/lupaš i slično (postaviti jasne granice).“
U takvim će situacijama, ako vi ostanete mirni, vaša emocija „izregulirati“ njegovu.

Ono što se pokazalo jako učinkovitim jest sljedeće: pola sata ili sat vremena (koliko mogućnosti dozvoljavaju) treba provesti sa djetetom u igri, čuti ga (ne samo slušati) i u toj se igri igrati isključivo po njegovim pravilima. Igre ne bi smjele uključivati mobitele niti ikakve ekrane.
To će ga „nahraniti“, a time učiniti da bude zadovoljniji i otvoreniji za suradnju.
Koliko će sama faza prilagodbe na novu situaciju trajati, ovisi o djetetovim razvojnim karakteristikama, dobi, temperamentu i roditeljskim reakcijama i pristupu roditelja.