Iz ništavila u život

Kao doula u radu sa ženama koje nam se povjere i uzmu naše pakete, neobično je to da djeci koja su rođena, brojimo njihove godine rođenjem umjesto začećem.

Začećem zapravo ulazimo u ovaj svijet, a ne tek rođenjem.

Kada se žena porodi već smo s njom prošle, proživjele devet mjeseci, porodom dolazi potpuni čovjek. Dok je dijete u utrobi majke ne može dobiti svoj matični broj, ne može mu se dati ime i prezime. Pa ipak začećem smo ušli u ovaj svijet, dobili tijelo, spol, inteligenciju i sve ono što određuje našu budućnost.

Rođenje je nastavak našeg života, a ne tek početak.
Ono što smo dobili začećem, ostaje određeno u nama za cijeli život.
Rođenjem u nama ne nastaje ništa novo, ne obogaćuje se naša duša ni naše tijelo, nego tek prelazimo iz prve faze života u majčinoj utrobi u drugu fazu, na život u svijetu, na zemlji.

Začeće je odlučujuće. U utrobi majke, kad nitko za to nije znao, ti si počela živjeti.
Iz nepostojanja si ušla u postojanje, iz ništavila u bitak, iz neživota u život.

Odakle si došla u utrobu majke?
Gdje si to bila? U kojem si ništavilu živjela? I što te je to prenijelo preko ponora ništavila u življenje?
Ti si stvorena, netko je u tom trenutku izrekao tvoje ime, netko je morao znati i htjeti tebe.

Koja je to Ljubav u tebe udahnula dah života?

Neka te prati upravo ta bezuvjetna ljubav iz koje si nastala.