Iskustva naših trudnica

Svjedočanstvo drage Matee
Dragu Mateu upoznale smo online, jer živi u drugoj državi. Pripreme
smo održavale online, te imale povjerenja, da iako se ne možemo
susresti uživo naše online pripreme ipak mogu pomoći.
U noći 25.7. U 23:15h na svijet je stigao naš mali Josip.
Sve je dobro prošlo. Zahvaljujući vašim savjetima, edukaciji, tako sam
osjetila neku snagu i samopouzdanje (a rekla bi i pouzdanje u
Gospodina) da je porod išao tako “školski”.
Od curenja plodne vode, ispadanja sluznog čepića i netom nakon
početak trudova.
U bolnicu smo doduše došli na 4cm otvoreni, ali jako brzo sam se
otvarala. Krenuloo mi je s 10 minuta razmaka, i samo palo na 3min i to
je trajalo…
Dok me nisu leđa presjekla bila sam doma.. (čak smo došli i ispred
bolnice ranije i mislili se hoćemo li ući ili bi mogli još, i okrenuli smo se i
otišlii na Misu hehee
Poslije toga su i počeli i jačii bolovi i otišli smo u bolnicu.
Babicu sam zamolila me ne reže, potrudila je se, samo sam malo pukla,
dva končića imam i to je to!
Od lijekova, sve su mi govorili, pred sami kraj su mi dali drip, pred
izgon, jer sam se prirodno fino otvarala.
Mogu samo reći, BOGU FALA I SLAVA!!!
Porod je bio tako svet i blagoslovljen!
I želim reći i vama hvala, jer ste razbijale moje strahove i predrasude, i
učinile moj porod ustvari onim što on zapravo i jest a to je Božji dar koji
je darovan zeni i koji ona može podnijeti.
Matea Š.

Svjedočanstvo drage Ivane G.
Ivanu smo upoznale, kako to obično s nama biva, na jednog kavi na
Jarunu. Odmah smo kliknule, te smo znale da nas čeka još jedna divna
suradnja sa predivnom mladom trudnicom.
Uz njeno dopuštenje, prenosimo vam njeno svjedočanstvo drugog
poroda.

Moja priča kreće s iskustvom prvog poroda.
Radilo se o urednoj trudnoći, ali porod nije započeo do famoznih 41+3.
Liječnici su me uvjerili da je velik rizik po dijete i mene kada bi pričekali
još koji dan. Pristajem na indukciju jer vjerujem da liječnici znaju bolje
od mene jer ipak to rade svaki dan, zar ne?
Skratit ću priču – gel, drip, drip, drip, epiduralna na 8 cm bezuspješno,
na izmaku snaga molim za carski rez, doživljavam neugodnosti od
specijalizanta koji mi govori da nemam što tražiti jer oni imaju PRAVO
držati me za svaki centimetar otvorenosti po 3 sata, takva je politika
bolnice.
U tome dolazi glavni liječnik u smjeni i govori mi da ćemo probati s
tiskanjem, tiskala sam dugo i bolno, uradili su epiziotomiju bez da me
itko pitao, nasjedali su mi na trbuh laktovima i gurali bebu dolje,
nijednom nisam smjela ustati ili se posjesti tijekom cijelih 14 sati
mučnog poroda. Naposljetku se rodio moj prvi sin, onaj koji je svemu
dao smisao, Božji dar. Oporavak je trajao mjesecima, imala sam rupturu
rodnice, šavova kao u priči, poluinvalid.
Pitala sam se, zašto mi je bilo tako mučno i teško? Može li drugačije?
Ostala sam trudna 15 mjeseci nakon, u međuvremenu sam se
naoružala znanjem o porodu i svim aspektima istog. Razmišljala sam i o
porodu kod kuće, ali se ipak nisam usudila. Pred kraj trudnoće javila
sam se Elizabeti i Mihaeli, popile smo prvu kavu i kliknule. Toplina,
ljubav, znanje i mir kojim zrače jest ono što svakoj ženi treba u pripravi
za porod. Iako sam gotovo sve znala, kako kaže i sama Elizabeta,
trebalo mi je da otpustim, prihvatim i prigrlim sve što se događalo u
prvom porodu.
Trebalo mi je da Isusa zaista primim za ruku, da Mu vjerujem, a
Elizabeta je bila ona koja me Njemu odvela na pravi način,
emotivno i duboko.
Došao je dan poroda, ponovno inducirani, moja jedina noćna mora jer
mi je rečeno da me u bolnici više ne mogu pratiti, ako odbijem.
Pokolebala sam se, no Elizabeta me unatoč tome hrabrila. Odlučila sam
da ću neovisno o indukciji na koju sam opet pristala, biti čvrsta oko toga
što želim ili ne želim, ma kako to bilo neugodno izreći.
JA trebam roditi i JA sam odgovorna.
Noć prije odlaska u bolnicu na prijam započinje bol u leđima koja traje
stalno. Kad su me zaprimili objavili su mi da će mi dati drip i započeti
porod. Usprotivila sam se i rekla da je zadnja opcija. Osjećala sam
negodovanje, vidjela kolutanje očima pa su zaključili da će ipak vidjeti
kad me pregledaju. Na pregledu utvrđuju da sam na 6cm, a ja u šoku

jer ja trudove ne osjećam osim bolova u leđima koji su stalni, ne
pojavljuju se u razmacima i lako uz njih mogu zaspati.
Ponovno mi žele dati drip, odbijam i tražim prokidanje vodenjaka (to su
mi kao bile opcije) uz uvjet da želim biti na nogama stalno. Kad je
liječnica shvatila da sam tvrd orah, pristala je na sve, ali mi je naglasila
da će mi ipak dati drip za 3h ako porod ne bude napredovao.
Odgovorila sam da ćemo o tome tada razgovarati.
Odšetala sam u rađaonu. Rukama sam pridržavala ctg sonde i radila
vježbice kroz trudove (koji su se pojavili u vrlo blagom obliku), opušteno
sam disala i prepustila se boli, prihvaćala ju blagoslivljajući te trenutke i
moleći srcem Isusa da dodirne moju maternicu i bebu, da sve vodi.
Svakih sat vremena su me pregledavali i govorili da ne napredujem,
forsirali drip. Odbijala sam.
Rodila sam potpuno prirodno pet sati od dolaska u bolnicu.
Bolno je bilo zadnjih 45 min, ali i predivno i oslobađajuće. Ovaj put i s
mužem kraj sebe. U toj rađaonici sam se rodila i nova ja jer sam i u
praksi vidjela da se isplati zauzeti za sebe i Isusa držati za ruku cijelim
putem – baš kako me Elizabeta i poučila.
Zahvalna do Neba i u Nebu,
Ivana G.